Uvod
Temelje numeričke prognoze vremena, koja rešava parcijalne diferencijalne jednačine koje opisuju stanje i razvoj atmosfere, postavili su naučnici Bergenske škole početkom 20. veka. Ovaj pristup zasnivao se na prelasku sa diferencijalnog računa na račun konačnih razlika, čime je kontinuirani opis atmosfere aproksimiran diskretnim modelom. Iako je time rešavanje postalo teorijski moguće, proračuni su i dalje zahtevali ogromno računsko vreme. Pravovremene vremenske prognoze, brzinom kojom su ljudi mogli ručno da računaju, bile su praktično nemoguće.
Ovaj problem počeo je da se prevazilazi tek pojavom prvih elektronskih digitalnih računara. Prekretnicu predstavlja ENIAC, prvi elektronski digitalni računar opšte namene, koji je sredinom 1940-ih godina korišćen za izvođenje prvih numeričkih vremenskih prognoza.
Nakon prvih uspešnih eksperimenata na računaru ENIAC, započinje intenzivan razvoj numeričkih modela atmosfere. Razvoj numeričkih modela atmosfere pratio je i ubrzan napredak računarske tehnologije. Uvođenjem paralelnog programiranja, numerički proračuni su podeljeni na veliki broj istovremenih zadataka, čime je značajno skraćeno vreme računanja. Ovo je omogućilo efikasnu primenu superračunara, koji danas predstavljaju osnovu savremene numeričke prognoze vremena.
Danas, uz klasične numeričke metode, sve veću ulogu u prognozama ima veštačka inteligencija, koja poboljšava tačnost, obrađuje velike količine meteoroloških podataka i omogućava bržu detekciju ekstremnih vremenskih pojava.